Ovaj je post vjerojatno najbolje započeti ističući činjenicu da je australski književnik Peter Carey dvostruki dobitnik Bookerove nagrade te da je za istu nominiran čak 5 puta. Uz to je bio nominiran za The Best of the Booker te dva puta za The Man Booker International Prize (ne bi bilo pretjerano za reći da je miljenik ocjenjivačkog povjerenstva). Taj podatak ne samo da govori mnogo o kvaliteti i stilu pisanja (neki kivnici Bookerovu nagradu nazivaju posebnim književnim žanrom :D) ovog književnika, već uz minimalan uložen trud daje (lažni) dojam kako ova blogerica aktivno prati događanja u književnom svijetu. Govorim, naravno, o nedavnoj objavi naslova koji su ušli u širi izbor za titulu najboljeg ovogodišnjeg djela pisanog na engleskom jeziku.
Upravo se zaslugom romana Oscar i Lucinda davne 1988. godine nagrada Man Booker prvi put našla u rukama Petera Careyja (a nagrada The Best of the Booker gotovo našla). Pozamašno je to djelo povijesne tematike smješteno u devetnaeststoljetnu Australiju i Englesku a glavni su mu likovi dvoje čudaka ovisnih o kockanju. Pri tome etiketu "čudaka" ne pripisujem cool i'm-one-of-the-kind individualcima već nespretnim, neprilagođenim i neprihvaćenim pojedincima. Oscar Hopkins i Lucinda Leplastrier toliko su čudni da ih često niti sam čitatelj ne simpatizira. A to predstavlja vrlo klizak teren za svakoga pisca.
"Čitava je naša vjera neka vrsta oklade, gospođice Leplastrier. Mi se kladimo - sve se to može naći kod Pascala i vrlo je mudro napisano, iako bi engleska Kraljica možda smatrala kako u njegovim mislima nema ni izbliza dovoljno prezbiterijanskog duha - kladimo se da postoji Bog. Mi u tu okladu ulažemo svoj život. Proračunavamo izglede, dobitak, mogućnost da jednom sjedimo u raju sa svecima. Zbog tjeskoba koje nas muče u vezi s tom okladom budimo se pred zoru okupani znojem."
Početak romana vodi nas u suvremenu Australiju. Pripovjedač je Oscarov praunuk koji, ponukan religijskim zlostavljanjem od strane majke i njezinom posesivnošću spram jedne crkvene zgrade, ostavštine njezina djeda anglikanskog svećenika (nitko drugi doli naslovni lik), odlučuje ispričati svoju istinu o Oscarovom životu i načinu na koji se spomenuto crkveno zdanje našlo na tom mjestu.
"Još su bili u gnjecavim promočenim šumama na skliskom blatu između visokih brda i mora, ali Oscar je već mogao namirisati smrt. Ležala je skrivena pogledu, u urednim crnim baršunastim hrpama, korov nazvan Melanasperm što ga je more nanijelo pod riđe crvenu klisuru koja je seocu Hennacombeu dala ime. Mogao je namirisati i otrovnu sol. Bio je kratkovidan i more je mogao vidjeti samo kao nježnu sivu boju, poput neke satenske plahte prebačene preko jame. Ali već ga je mogao čuti i znao je kakvo je, ispruženo mirno i pokorno kao usnuli tigar."
Oscara upoznajemo kao tinejđera kojega odgaja strogi otac, propovjednik Plimutske braće i strastveni biolog Theophilus (božji prijatelj :D). Nakon incidenta koji uključuje grešni božićni puding (s grožđicama!), uživanje u kojemu prekida jedan udarac u zatiljak i kojemu uslijedi ispijanje litara i litara slane vode i povraćanje do zadnjeg grozda, Oscar počinje sumnjati u očevu vjeru. Razvija vlastiti način razgovora s bogom koji uključuje crtež sličan onome u igri "školice" i jedan kamen bačen preko ramena. Nakon opetovanih bacanja koja redovito završavaju istim ishodom, odlučuje "prihvatiti božju volju", otići od oca i živjeti s anglikanskim svećenikom i njegovom ženom.
I život Lucinde Leplastrier pratimo od mladih dana na roditeljskoj farmi u Australiji. Uz majku zaljubljenu u tvornice i razvoj moderne tehnologije te oca romantičara zaljubljena u australski krajolik, Lucinda izrasta u svojeglavu i samostalnu mladu ženu koja, nakon smrti roditelja, ima dovoljno sredstava ali ne i dovoljno razumijevanja okoline za ostvarenje svojih velikih ambicija. Tako nakon impulzivne kupovine tvornice stakla mladoj nasljednici biva zabranjeno ulaziti u istu kako ne bi "izazivala nelagodu" kod radnika.
"U industrijalizaciji je vidjela veliku nadu za žene. Upravo te tvornice, nad kojima se esteti i romantici toliko zgražaju, ubrzo će osigurati njezinom spolu ekonomsku osnovicu za slobodu."
Korijene Oscarove strasti prema kockanju nalazimo već u njegovim ranim danima. Za vrijeme školovanja Oscar dječju igricu zamjenjuje utrkama konja, a kasnije i pokerom i drugim igrama na sreću. Međutim, on svoje kartanje, ukoliko je u službi neke potrebe (novac za školarinu ili misionarski put), smatra opravdanim i vidi u njemu božju volju. Problem nastaje jedino kada Oscar karta iz užitka: tada se loše stvari događaju. Za razliku od njega, Lucinda u kockanju vidi način da se uklopi, njoj nije bitno stjecanje novca niti ju gubitak istog opterećuje (štoviše, rasterećuje je od odgovornosti velikog nasljedstva) već je njoj neophodan taj osjećaj opuštanja i mogućnost da bude svoja.
“Da bih ja postojao, moraju se sastati dva kockara, jedan Opsesivni, drugi Kompulzivni. Vrata se moraju otvoriti u određeno vrijeme. Nasuprot njima, nužan je divan od crvenog pliša. Opsesivni, onaj sa šest svezaka od osamsto i osamdeset stranica, deset stupaca po stranici, mora sjediti na tom crvenom divanu, s otvorenim molitvenikom na zgužvanom krilu. Kompulzivni kockar mora osjećati kako ga nešto tjera naprijed s otvorenih vrata. Mora putovati prema Opsesivnom i izgovoriti jednu neistinu (premda uopće ne može unaprijed znati što će izreći): 'Imam običaj ići na ispovijed.'"
Što će se dogoditi kada se ovo dvoje napokon susretnu, i kako će to dovesti do slikovitog pothvata dovoženja staklene crkve putem jedne rijeke, prepuštam vam da otkrijete sami. Ja ću se sada osvrnuti na neke druge detalje.
Oscar i Lucinda zaista su likovi koje je teško voljeti. Pogotovo "ružnija polovica" ovoga para. Mislim da je najveći problem u činjenici da je Oscara Hopkinsa vrlo teško poštovati. Barem po nekim modernim standardima. Čovjek je neuredan, prljave odjeće i neugledne vanjštine, nespretan i u smrtnom strahu od mora, očajno neprilagođen "stvarnom" svijetu i nesvjestan ljudi oko sebe (na trenutke me neizdrživo - ali stvarno neizdrživo - podsjećao na Idiota). Usredotočen na svoje spasenje i ispunjavanje "božje" volje Oscar uporno unesrećuje ljude oko sebe. Pa iako to najčešće nije isključivo njegova krivica, postupak kojim kulminira ova priča čini ga vrijednim prijezira.
"Vjerovao je da će uvečer biti bogati, a opet, nije dovoljno u to vjerovao i dok je fasada njegovih očekivanja bila svijetlo i svježe oličena, ukrašena crvenim plišom i kaneliranim stupovima, duboko ispod svega toga, poput sjećanja na nekakav san o pokvarenim zubima, vrebala je svijest o tome da se nije dobro pripremio."
No, iako nesimpatični likovi uvijek predstavljaju izazov za književnika, Peter Carey napisao je jednu divnu knjigu. Mene je osobno osvojio pripovjedač i stil pisanja (vidljivo iz obilja citata :D). Iako je pitanje oko nužnosti korištenja ovako nepouzdanim pripovjedačem zaista opravdano, izuzmemo li tu činjenicu potonjem se zaista nema što zamjeriti. Uz satiričan ton pun digresija, kratka i epizodna poglavlja koja se često čitaju kao...aforizmi? (moguće je da sam ga bubnula svjetski) te lekcije iz svjetske povijesti (jeste li znali da neoprezni puhač stakla može opržiti pluća? a znate li što je kap princa Ruperta i koji je jedini način da se istu razbije? a, vi žene, jeste li upoznate s modnim trendom zvanim Bloomerice?) ovo je jedan od najdražih mi književnih glasova ikada :D
"Gospodinu Jeffrisu nije se sviđala crkva, ali zacijelo mu nije nedostajao smisao za povijest. Svaka će ta ploha stakla, mislio je, putovati kroz dijelove zemlje u kojima staklo nikada nije postojalo, ni jednom u svom vremenima. To će staklo prosjeći novi put u povijesti. Razrezat će bijele prekrivače zemljopisa i otkriti pod njima zemljovid, s rijekama, planinama i imenima, ulice njegova rodnog mjesta Bromleyja oženjene rijekama divlje Australije."
Završit ću ovo izlaganje razmišljanjem o "slučaju" u književnosti. Naime, nekako mi se čini kako nam je Agatha Christie, kraljica kriminalističkih romana, učinila jednu medvjeđu uslugu uvjeravajući nas kako je svaka pojedinost unutar radnje nekog djela važna, kako se sve događa s razlogom i kako slučajnostima u književnim djelima (a mi smo to prenijeli i na vlastiti život) nema mjesta. Ok, možda imam rupa u rezoniranju i nisam izabrala najbolji primjer, no poanta je da je roman Oscar i Lucinda ovisan o slučajevima, što i sam pripovjedač često ističe. Osvježavajuć je, također, izostanak melodramatike u smislu da se ne ulazi u prevelika tumačenja onoga što bi bilo da je bilo. Što se dogodilo, dogodilo se (spoiler alert) i bilo je (iako važna) samo usputna epizoda u životu ljepše i draže mi polovice ovoga para :) Moglo je drugačije, ali nije :)
"Znati da ćeš biti usamljen nije isto što i biti usamljen. Kad je Lucinda stigla rijekom Paramatta u čamcu Sola Myera, zamišljala je kako će živjeti samotnim životom i ta joj je spoznaja davala osjećaj snage. Ipak, ono što je ona zamišljala nije bila usamljenost, koja je močvarna i kisela, nego nešto drugo, nešto svijetlo i tvrdo. Razlika između onog što je zamišljala i onog što je naposljetku iskusila, bila je razlika između oštrice noža - predmeta hladne ljepote - i kroničnoga bola otvorene rane."
S obzirom da je to vrijeme godine, pitat ću vas koji je vaš najdraži Booker?
Nema komentara:
Objavi komentar