Juan Rulfo: Pedro Páramo [KNJIG(O)PIS]

"Vine a Comala porque me dijeron que acá vivía mi padre, un tal Pedro Páramo."

Kad sam ga prije nešto više od pola godine birala kao jednog od predstavnika latinoameričke književnosti, nisam imala pojma da je roman Pedro Páramo such a big deal. Iskreno, očekivala sam od njega vrlo malo. Da me educira i da popuni "raznoliki" popis svojom egzotičnošću. Da pruži dublji uvid u kanonska djela latinoameričkog magičnog realizma koja su mu uslijedila. Očekivala sam vrijednost u kontekstu razvoja povijesti književnosti, nikako vrijednost po sebi. Nikako jedno vrhunsko književno djelo.

Bila sam u krivu i ispričavam se svima kojima sam ispriku dužna. 

Pročitavši roman i proučivši što pametniji kažu, shvatila sam da nisam izdvojen slučaj. Naime, najveće ime latinoameričkog književnog booma, Gabriel García Márquez, pročitao je Pedra Párama tek u 34. godini života i to nakon što mu je pijatelj "uvalio" primjerak knjige (ja sam se za svoj ipak potrudila kliknuti desetak puta :D). Kasnije će za istu reći da mu je pokazala književni put po kojem će postati najpoznatiji. A za njenog autora, meksikanca Juana Rulfa, kako je potonji, suprotno pojavi karakterističnoj za autore velikih klasika, književnik koga se puno čita ali o kome se malo govori... Pa pričajmo.

“That town sits on the coals of the earth, at the very mouth of hell. They say that when people from there go to hell, they come back for a blanket.”

Radnja ovog kratkog djela odvija se u Meksiku na prijelazu iz 19. u 20. stoljće. Un tal Juan Preciado dolazi u gradić Comalu u potrazi za ocem Pedrom Páramom. Juanova majka Dolores muža je napustila s malim djetetom (Juanitom ;)) i čitav je život provela uzaludno čekajući da ih Pedro pozove natrag. Razočarana i ogorčena na smrtnoj postelji tjera Juana da joj obeća kako će otići u njen rodni grad i natjerati oca da plati zbog toga što je zaboravio na njih.

Međutim, već pri samom dolasku Juan shvaća da je ostvarenje njegovih nada nemoguće. Približavajući se gradu s vodičem Abundiom i njegova dva magarca, Juan počinje primjećivati razliku između užurbane i životne Comale kakvu je majka opisivala i stvarnosti jednog zapuštenog mjesta prepunog neobičnih zvukova i još neobičnijih stanovnika. Dodatno, nakon što mu Juan ispriča razlog svoga dolaska, Abundio izjavljuje kako je Pedro Páramo već neko vrijeme mrtav. Juanov je dolazak, dakle, već na prvoj stranici proglašen uzaludnim i besmislenim.

“And though there were no children playing, no doves, no blue-shadowed roof tiles, I felt that the town was alive. And that if I heard only silence, it was because I was not accustomed to silence - maybe because my head was still filled with sounds and voices.” 

“This town is filled with echoes. It's like they were trapped behind the walls, or beneath the cobblestones. When you walk you feel like someone's behind you, stepping in your footsteps.” 

I prije no što se čitatelj uspije oporaviti od šoka izazvanog autorovim polaganjem svih karata na stol, potonji pokazuje da mu je u ovom romanu nešto drugo mnogo važnije. Naime, glavno obilježje Pedra Párama jest brzo izmijenjivanje narativnih linija. Paralelno s Juanovom pričom pričanom u prvom licu pripovjedač nas uvodi u priču njegova oca Pedra iznoseći nam kratke crtice iz života ovog gotovo svemoćnog veleposjednika odgovornog za propast Comale i nesretnu sudbinu njezinih žitelja. Navedeni žitelji, dodatno, imaju potrebu Juanu ispričati svoje priče i očajnički ga pokušavaju natjerati da... moli za njih. Malo po malo, kako Juan počinje shvaćati pravu istinu o mjestu na kojem se našao, njegova priča blijedi u odnosu na Pedrovu i neobičnu priču Pedrove posljednje (i jedine voljene) žene, osebujne Susane San Juan.

E sad, upravo je Susana San Juan najveće iznenađenje i najveća zagonetka Pedra Párama. Pedrova prva ljubav i jedina slabost, Susana nam, izuzmemo li par redaka Pedrovih snatrenja na početku, u fokus dolazi tek u drugom dijelu romana. I upravo kroz njezinu priču zaokružuju se sve teme ovoga djela. Ona je jedina koja odbija tražiti zaštitu u vjeri korumpiranog svećenika, jedina koja uspijeva oduprijeti se volji tiranina Pedra Párama i naposlijetku, ona služi kao povod tomu što je Comala pretvorena u grad duhova.

"It's only his horse, coming and going. They were never apart. It roams the countryside, looking for him, and it's always about this time it comes back. It may be that the poor creature can't live with its remorse. Even animals realize when they've done something bad, don't they?"

Nada (prvenstveno), strast i mržnja osjećaji su koji prevladavaju na stranicama ovog romana. Razočaranje onim što život donosi i na što pojedinac ne može utjecati. Pokušaj da se promijeni vlastita sudbina uvjeravajući samog sebe u neku ljepšu (uglavnom izmišljenu) priču. Porivi svih likova u Pedru Páramu krajnje su jednostavni, ali nevjerojatno snažni. Kao i Rulfove rečenice koje je autor navodno godinama brusio kako bi puno veći roman naposlijetku sveo na stotinjak stranica u kojima ništa nije suvišno. Savršenih stranica.

"It's probably wandering like so many others, looking for living people to pray for it."

Zapravo nisam u mogućnosti objasniti što je to što me oduševljava kod ovoga djela i  latinoameričke književnosti općenito (svjesna sam da generaliziram). Ovo što sam napisala vama vjerojatno ne zvuči puno drugačije od velikog broja drugih knjiga. No, možda razlog leži u tome što mi je tu i tamo (koga ja lažem, prilično je to često) potrebno podsjetiti se na te sirove ljudske strasti koje, što osobnom cenzurirom a što zbog zasljepljujućeg broja impresija kojima je suvremeni čovjek svakodnevno izložen, bivaju u meni sve prigušenije. Često mi se, recimo, događa da ne znam izraziti ljutnju. Plaši me to.

I'm beginning to pay. The sooner I begin, the sooner I'll be through"

Završimo s konstatacijom kako je interes čitateljske javnosti nepredvidiv. Promatrač bi, sukladno nekim vlastitim iskustvima, očekivao da će ga Juan Rulfo pobuđivati mnogo više. Jer čovjek kojemu se ne zna točna godina rođenja, koji je napisao samo dva kratka djela i koji se nakon inicijalno lošeg prijema potonjeg ostavio pisanja; koji je navodno spalio svoje nedovršeno djelo (ili ga nikada nije niti počeo pisati jer je "bio svjestan da bi ga pokvario zapisivanjem") svakako zvuči kao netko oko koga bi se mogli ispredati mitovi  i legende. Baš kao i s navedenim kanonskim piscima, njegov život mogao bi biti njegovo najvažnije djelo.

No, ponekad takvi ishodi, nesretni po autore, rađaju divne trenutke za neupućene čitatelje. Jer rijetko je koji osjećaj ljepši od onoga kada, sasvim slučajno i neočekivano, u moru različitih knjiga još različitije književne vrijednosti, u lokalnoj knjižnici, posegnuvši za neuglednom knjigom odbojne vanjštine, shvatiš da si naišao na neprocjenjivo blago - na djelo koje ćeš ubrajati u najdraža na svijetu. Juane Rulfo, lagala bih kada bih rekla da mi je žao što se nismo prije upoznali. Ovo je bilo predivno.