"The third-rate mind is only happy when it is thinking with the majority. The second-rate mind is only happy when it is thinking with the minority. The first-rate mind is only happy when it is thinking."
A. A. Milne
Počinjem ovaj post s mojim najdražim citatom iz dva razloga. Prvi je što navedeni citat najbolje opisuje ono sto ću ja nevješto pokušati ispričati svojim riječima, a drugi je potreba da se odmah na početku ogradim od stava da su pisci "dječje" književnosti lošiji u odnosu na pisce "ozbiljne" književnosti za odrasle. Moje je mišljenje da djeca bolje i brže prepoznaju kad im netko pokušava "prodati" glupost, dok odrasli nekad tijekom odrastanja izgube tu sposobnost iz straha da će ih društvo posramiti i odbaciti zbog "pogrešnog" mišljenja. Upravo o tome, uostalom, govori i poznata bajka Carevo novo ruho, tako da nikakvu toplu vodu ovdje ne otkrivam ;) Dodala bih jos i da Winnieja the Pooha i Njegove tajne tvari ubrajam u meni najdraža književna djela. Sad kada smo otklonili moguće nedoumice, vrijeme je da pogledamo kako se Philip Pullman, najpoznatiji upravo kao autor potonje spomenutog serijala za djecu, snašao u ulozi pisca za odrasle :)
Novela koju ću prevesti kao Dobri čovjek Isus i nitkov Krist dio je serijala Canongate Myth Series, koji okuplja poznate autore iz cijeloga svijeta pozvane da preispitaju neki od antičkih mitova i daju svoju verziju događaja. Uz Pullmana, među autorima su se našli Margaret Atwood, Victor Pelevin, A.S. Byatt, naša Dubravka Ugrešić i mnogi drugi. Mislim da ne moram ni govoriti koliko mi je privlačno zvučao ovaj serijal :D
Kako sam upoznata s Pullmanovim negativnim stavom spram crkve i kršćanstva i potrebom da uvijek i svugdje ističe svoje mišljenje i pokušava preodgojiti neuki narod, njegov izbor da predloži svoju verziju priče o Isusu Kristu nije me iznenadio. Doduše, blago me naljutio, jer, iako se ne smatram vjernikom i dijelim neke Pullmanove stavove, činio mi se pretencioznim i mislila sam kako Pullman, s obzirom na velik broj intervjua danih na tu temu, nema nista novo za reći. Pa ipak, činjenica da sam obožavatelj njegovih dijela pomogla mi je da stavim na stranu svoju nesimpatiju prema samom piscu i ovom djelu pristupim objektivno. Uz to, i sama premisa novele mi se svidjela. Naime, The Good Man Jesus and the Scoundrel Christ već na samom početku uvodi veliku promjenu u kršćanski mit. Marija, "bogorodica", umijesto jednog sina, rodi blizance, snažnog dječaka Isusa I slabašnog dječaka Krista. Činilo mi se da novela obećaje bogatu i dobru karakterizaciju likova, studiju bratskog rivalstva i filozofsko promišljanje (predobro) poznate priče.
Međutim, od prve rečenice shvatila sam svoju pogrešku. Naime, Pullman ne nudi svoju verziju priče. Ne, to njemu ne bi bilo dovoljno. On gotovo doslovno uzima tekst iz evanđelja i umeće svoje rečenice tamo gdje misli da je izvorni autor "zastranio". Pullman PREPRAVLJA evanđelja tako da u naivni biblijski predložak umeće jeftinu psihologiju. Tako imamo Isusa, razigranog, nestašnog i omiljenog dječaka koji konstantno izaziva nevolje, te Krista, boležljivog i sklonog učenju koji svoga brata izvlači iz istih nevolja. Krist je, ne moram ni reći, ljubomoran na Isusa i u njemu se stalno miješaju osjećaji manje vrijednosti i ljubavi prema bratu.
"...she was proud and happy that her little helpless son was receiving such tribute and praise. The other didn't need it; he was strong and quiet and calm, like Joseph. One for Joseph, and one for me, thought Mary, and kept this idea in her heart, and said nothing of it."
"I don't feel bitter. I love my brother. He has a great task, and I wish I could servehim better than I do. If I sound downcast, it's perhaps because I'm conscious of the depth of my failure to be like him."
facepalm by PP himself
"I don't feel bitter. I love my brother. He has a great task, and I wish I could servehim better than I do. If I sound downcast, it's perhaps because I'm conscious of the depth of my failure to be like him."
Sada dolazimo do nelogičnosti u samoj radnji. Naime, iako je Krist taj koji odmalena proučava i tumači sveto pismo, dok Isus uopće ne pokazuje zanimanje za isto, u trenutku kad braća upoznaju Ivana Krstitelja i prime krštenje, Isus razvija nigdje objašnjenu strast prema bogu i, nakon radikalnog čina odlaska u četrdesetodnevno pustinjaštvo, počinje propovijedati. Pri tome s gnušanjem odbija Kristov prijedlog da osnuju zajednicu koja će biti zadužena za očuvanje i promicanje vjere (crkva, ofc).
Propovijedanje se, naravno, ne događa na način koji poznajemo iz pismene predaje, jer je po Pullmanu Krist taj koji je, na nagovor nepoznate "osobe" (sotone, čitatelju će se učiniti), zapisivao Isusove riječi na način da predstavljaju istinu (ono što se trebalo dogoditi) a ne povijest (ono što se stvarno dogodilo). Slijede mnoge (meni) nemaštovite i priproste prepravke događaja iz Isusovog života. Uzmimo kao primjer priču u kojoj Isus hrani mnoštvo s pet kruhova i dvije ribice. U Pullmanovoj verziji Isus ne čini čudo već govori ljudima da isprazne đepove i međusobno podijele hranu koju imaju. Ne znam za vas, ali meni ovo zvoni na naivni socijalizam :D
"Jesus said, 'Mary, you can hear my words again, because there are others here to remember them. But once you've burnt the bread, no one can eat it. Go and help your sister.'"
Propovijedanje se, naravno, ne događa na način koji poznajemo iz pismene predaje, jer je po Pullmanu Krist taj koji je, na nagovor nepoznate "osobe" (sotone, čitatelju će se učiniti), zapisivao Isusove riječi na način da predstavljaju istinu (ono što se trebalo dogoditi) a ne povijest (ono što se stvarno dogodilo). Slijede mnoge (meni) nemaštovite i priproste prepravke događaja iz Isusovog života. Uzmimo kao primjer priču u kojoj Isus hrani mnoštvo s pet kruhova i dvije ribice. U Pullmanovoj verziji Isus ne čini čudo već govori ljudima da isprazne đepove i međusobno podijele hranu koju imaju. Ne znam za vas, ali meni ovo zvoni na naivni socijalizam :D
"Jesus said, 'Mary, you can hear my words again, because there are others here to remember them. But once you've burnt the bread, no one can eat it. Go and help your sister.'"
Nekoliko mi se puta dogodilo da sam zatvorila knjigu i pomislila kako ja to vise ne mogu citati. Ali kako u pravilu zavrsim veliku većinu knjiga koje započnem čitati, a još je riječ o noveli, ipak sam se natjerala. Pri tome sam intenzivno razmišljala o mogućem opravdanju za književni debakl koji mi se nalazio u rukama. I nudim dva! :D Prvo objašnjenje jest da Pullman jednostavno nije imao inspiracije. I to je u redu, događa se i najboljima, zaboravit ćemo nesretni pokušaj i nadati se boljem u budućnosti. Drugo, vjerojatnije objašnjenje jest da je to učinio s namjerom i pri zdravoj pameti. Čini mi se da je književnu vrijednost žrtvovao nekakvom fantomskom društvenom angažmanu. I to me rastužuje.
I napokon se vraćamo na citat s početka posta. Ja ću sada izraziti mišljenje da je Philip Pullman drugorazredni um. I nakon mnoštva pročitanih pozitivnih recenzija njegovog djela The Good Man Jesus and the Scoundrel Christ (isključujem one ideološki uvjetovane), usudit ću se viknuti da je car gol i da zbog toga dobiva 1 zvjezdicu. Nemam što izgubiti, nije da će netko pomisliti da pričam bez veze i prestati me pratiti :P
Pozdrav do sljedećeg puta!
D
Pozdrav do sljedećeg puta!
D
Nema komentara:
Objavi komentar